Svi predsednikovi štitari

toma

[box align=’box-left’ id=’7776′]

Šta ono beše kabinet predsednika Srbije Tomislava Nikolića napisao povodom i o novinarki Alo?  Napregnite sećanje, iako je bilo davno, čak pre dvadesetak dana! Nešto oko ugrožene bezbednosti predsednika i terorizmu? Prilično. O imovini njegovog mlađeg sina? Pomalo. O poreklu novinarke? Bingo!

Stav kabineta sažet u pitanje zvuči ovako: Šta jedna Prizrenka sumnjivog imena i prezimena, odnosno nacionalnosti, ima da se raspituje o tome živi li predsednikov sin tu gde živi? Pa još, šta nju briga za imovinu predsednikove porodice; radilo se, peklo, pa steklo! Zna li, ona, tj. Prizrenka, da isticanjem sitnice kao što je luksuzno boravište nepoznatog porekla, ugrožava bezbednost predsednika i članova njegove porodice? I to baš u vreme kada se Makedoniji dogodilo Kumanovo i najviši bezbednosni vrh o tome raspravljao?

Paljbom iz kabineta, legitimno interesovanje novina i novinara za neobjašnjivu imovinu predsednikovog mlađeg sina, dignuto je na nivo ugrožavanja njegove bezbednosti. I predsednikove. Isticanje imena i porekla novinarke, bio je dodatni začin, onaj što je i u našem zakonodavstvu prepoznat kao govor mržnje.

Istine radi, objavljeno je i ime kolege, ali on nije previše zanimljiv ljudima sa Andrićevog venca, verovatno zato što se zove “normalno” i preziva na “ić”. Mada, nije ni on čist pošto radi u kompaniji koja je nemačko-švajcarsko vlasništvo, što je samo po sebi sumnjivo. 

Stavove kabineta javnost, preciznije njen zaintersovani deo, nije podelila na način kao što je to činila devedesetih, u vreme pravljenja spiskova novinara nepodobnih za rad i otpuštanih zbog imena i porekla. I digla se dževa. Dan-dva, pa je priču pojeo mrak. Kako je koleginici dok i dalje nosi metu na leđima, to samo ona zna. Za nju ne menja nabolje stvar to što ima sve manje dokaza da je kobno saopštenje uopšte napisano. Naprosto ga nama na rodnom mestu, sajtu predsednika, što bi valjda neupućenima trebalo da kaže da ga nije ni bilo. Na nesreću autora i glavnog stanovnika predsedničkog zdanja, sačuvano je zato što su ga mediji i udruženja memorisali.

Samo saopštenje, kao i naknadno pravdanje iz kabineta da nisu imali određen razlog za isticanje posebnih podataka o novinarki, otvara dimenziju o kojoj se ne vodi računa u ovdašnjoj javnosti, podjednako širokoj i političkoj, ali i medijskoj. Očigledno je, naime, da ljudi koji brinu za predsednikove poslove i odnose sa javnošću ne znaju i ne shvataju koje su sve zakone prekršili. Pošto sam predsednik nije ništa objasnio javnosti, verovatno ni on ne zna ili neće da zna da je u njegovo ime prekršena sva sila paragrafa. Štaviše, to ih i ne interesuje, što je najgora poruka koju su poslali. I medijima i javnosti. Ograničavamo se na domaću, mada se takve poruke u Beču, Briselu i Berlinu vrlo pažljivo prate.

Dakle, ako se neko pita čemu podsećanje na, na žalost, već zaboravljeni incident, ima jasan odgvoor – baš zbog toga što se ne sme zaboraviti.

Novinarska profesija ne sme zaboraviti, ali ni mnošto državnih organa, počev od onih koji se staraju za slobodu javnog izražavanja, preko zaduženih za bezbednost svakog građanina pojedinačno i pravosuđa, pa do nezavisnih institucija za zaštitu ravnopravnosti i podataka o ličnosti. Premda je malo onih koji veruju da se može ponoviti ne tako davna istorija sa ubistvima i teškim napadima na novinare i /ili neistomišljenike, svaku vlast treba neprestano podsećati na ono što treba da radi i ono što ne sme.

Dakle, šta su sve predsednikovi ljudi, a to nužno znači i on, učinili šokantnim saopštenjem i još gorim objašnjenjem?

Prva na spisku je dikriminacija. Po slovu zakona o zabrani diskriminacije, ali i Ustavu, ona može biti učinjena po osnovu roda, pola, nacije, veroispovesti, seksualne orijentacije, zdravstvenog stanja… Činjenica da su podaci obnarodovani putem medija, delikt čini teškim. Na diskriminaciju se može osloniti i kršenje Zakona o zaštiti podataka o ličnosti.  

Za novinare i medije, ali i državne organe, najvažniji su medijski zakoni, pre svih Zakon o javnom informisanju i medijima koji u članu 4. taksativno propisuje: “Javno informisanje je slobodno i ne podleže cenzuri. Zabranjena je neposredna i posredna diskriminacija urednika medija, novinara i drugih lica u oblasti javnog informisanja, naročito prema njihovoj političkoj opredeljenosti i uverenju ili drugom ličnom svojstvu…

I još: “Sloboda javnog informisanja ne sme se povređivati zloupotrebom službenog položaja i javnih ovlašćenja…”

Prekršen je i član 5 iz odeljka Informisanje o pitanjima od interesa za javnost: “Putem medija objavljuju se informacije, ideje i mišljenja o pojavama, događajima i ličnostima o kojima javnost ima opravdan interes da zna, bez obzira na način na koji su pribavljene informacije, u skladu sa odredbama ovog zakona…”

I tu nije kraj, zatvaranje kruga je u Krivičnom zakoniku, članu 138, o ugrožavanju sigurnosti: “(1) Ko ugrozi sigurnost nekog lica pretnjom da će napasti na život ili telo tog lica ili njemu bliskog lica, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine. … (3) Ko delo iz stava 1. ovog člana učini prema predsedniku Republike, narodnom poslaniku, predsedniku Vlade, članovima Vlade, sudiji Ustavnog suda, sudiji, javnom tužiocu i zameniku javnog tužioca, advokatu, policijskom službeniku i licu koje obavlja poslove od javnog značaja u oblasti informisanja u vezi sa poslovima koje obavlja, kazniće se zatvorom od šest meseci do pet godina.”

Dodatno objašnjenje je izlišno. Problem je što se, uprkos svemu, čini izlišnim i očekivanje da će se po službenoj dužnosti postaviti pitanje odgovornosti predsednikovih ljudi. Predsednika, naravno, štiti imunitet. I ne samo imunitet, tu je i obezbeđenje, koje štiti i porodicu, što je logično. Baš kao što je logično da to bude plaćeno iz budžeta. Logično je i da predsednikove službe štite njegov integritet.

Nesuvislo je, međutim, što to čine šikaniranjem novinara, skrivanjem imovinske karte porodice Nikolić i kršenjem zakona. Na Andrićevom vencu, očito, misle da se to može činiti bez posledica. Nije im prvi put, kao ni drugima iz vlasti, ove i ranijih. Što, opet, otvara novi krug pitanja, na primer, seća li se predsednik zakletve da će štititi ustavni poredak i zakonitost? Seća li se kako je kao opozicionar žudeo da sazna kako su “oni gore” došli do imovine? Pa, ako se seća, neka i on i njegova porodica i njegove službe, odgovore na pitanja koja im se postavljaju i kontroverze koje ih prate, umesto što ganjaju veštice i izmišljaju teroroste tamo gde ih nema.

Tagovi

Povezani tekstovi