Tijanić je lažov

Tužna priča o Slavku Ćuruviji je konačno prikazana i na državnoj televiziji, a da sve bude još sumornije, pobrinuli su se sagovornici koji su iznosili svoje impresije o njegovom imenu i delu. Da bi čitaoci imali kompletniji uvid, da saznaju šta je pokojni Ćuruvija mislio o Aleksandru Tijaniću, kao i nekim drugim aktuelnim apologetama njegovog lika i dela, Nacional objavljuje delove iz njegove ispovesti Predragu Popoviću, objavljene u knjizi „Oni ne praštaju“. Knjiga razgovora Ćuruvije i Popovića nastala je tokom poslednja dva meseca života osnivača lista Dnevni telegraf i nedeljnika Evropljanin.


– Kad je režim krenuo sa hajkom protiv mene, DT-a i Evropljanina, Tijanić se odmah stavio na raspolaganje. Što god sam radio i gde god sam bio, Tijanić je bio uz mene. Po gradovima u unutrašnjosti, punili smo dvorane. Onako inteligentan i duhovit, on je oduševljavao ljude fantastično zanimljivim političkim komentarima. (…) Tijanić je mislio da je politički angažman najbolja vrsta zaštite od represije. Pošto nema stranke ili neke slične institucije kroz koju bismo mogli da to ostvarimo, vrlo ozbiljno smo nameravali da organizujemo Forum za zaštitu slobode medija i mišljenja, pa smo počeli i da operacionalizujemo tu ideju. Za tu ideju nismo uspeli da zainteresujemo ni Vuka Draškovića, ni Zorana Đinđića. Vuk nije davao nikakve određene odgovore, dok je Đinđić, pored toga što ima neke svoje šeme, kao svi naši političari, zazirao od nas kao od potencijalnih konkurenata. (…)


– U vreme prvog, najžešćeg, udara režima, neprilike sa Tijanićem samo su mi dodatno otežavale i komplikovale situaciju, pa sam počeo da izbegavam kontakte. Tijanić je još iz ministarskih i šefovskih dana sa TV Politike i BK TV, stekao običaj da sam nikog ne zove, već čeka da bude pozvan. Pretpostavljam da i time meri svoj trenutni rejting. Kod mene mu rejting nije bio naročit, pa smo prestali ne samo da razgovaramo, nego i da se viđamo. (…) – Kad su odnosi između nas dvojice poprilično ohladili, Tijanić više nije mogao da kontroliše netrpeljivost, sumnje i rezerve koje su se u njemu nataložile. Počeo je sa nekim nejasnim insinuacijama, sve zakukuljeno. Kao, nije siguran da li da nastavlja saradnju sa mnom.


– Dobro, odluči se da li hoćeš ili nećeš da pišeš? On reče da hoće, ali poče da udara nekim neverovatnim ciframa. – Jesi li ti, čoveče, normalan? – Iznervirao me. Tad mi on, onako, u autu, izruči na glavu punu kofu govana. – Dužan si mi ranije honorare, toliko i toliko hiljada maraka, a još si mi ukrao pištolj! Tu počne vređanje i razne gluposti, tako da smo prekinuli i da se viđamo i da sarađujemo. (…) Famozna priča o krađi Tijanićevog pištolja ima nekoliko podjednako sočnih i interesantnih verzija. U svojoj, Ćuruvija tvrdi da se ne oseća krivim.


 – Tijanić se nikad ne odvaja od pištolja – priča Slavko. – Ispričao mi je kako je, kao momčić, valjda je bio u gimnaziji tamo na Kosovu, dobio teške batine, ne znam da li od Albanaca ili Srba. Posle toga, otac mu je poklonio pištolj i od tada nikad ne ide bez oružja. Nekad ga nosi u torbi, često zadene za pojas, a preko leta kombinuje neke gangsterske fazone, pa ga veže za list noge. Kad sam to video, rekao sam mu: – Jebo te pištolj, šta će ti? Dok se ti, tako trapav, sagneš, ima da te neko ubije.


– Naravno, on je za sebe mislio da je brz i spretan. Obično je nosio neku ogromnu pištoljčinu, ali one nedelje, kad smo pisali „Pismo predsedniku“, pojavio se sa lepim, malim, niklovanim koltom kratke cevi. Pre nego što ćemo krenuti u Brankin stan, on je skinuo sako i ovde, kod mene, na trosedu ostavio pištolj i prekrio ga novinama. Tekst smo pisali od 11 sati pre podne, pa skoro do ponoći. Sve troje smo po nekoliko puta ulazili ovde. Svaki put kad bih ušao ovamo, pištolj je ležao pod novinama i nije mi dao mira. Kao da sam imao osećaj da će ispasti neko sranje, čak sam ga jednom i uzeo u ruku. Hteo sam da ga sklonim negde, da ne stoji ovako, na pola sobe. Šteta što sam odustao od te namere. Bilo mi je glupo i da oružje stoji na trosedu, a podjednako glupo i da ga skrivam. Uglavnom, vratio sam ga pod novine. Završili smo sa tekstom, pripremili se da krenemo na večeru, ja odem po neke svoje stvari i Tijaniću donesem sako i novine.


 – Ti si, vidim, uzeo pištolj – kažem mu, pošto pištolja nije bilo pod novinama. – Kako uzeo? Nisam ga uzeo – začudio se Tijanić. Misterija. On nije uzeo svoj pištolj a njega nema. Ni ja ga nisam uzeo. Vrata mog stana nekad su zaključana, nekad otključana. To je potkrovlje, četvrti sprat, zgrada pod obezbeđenjem, stanari svi normalni ljudi. Nikad se nešto tako nije dogodilo. Pozovem obezbeđenje i proverim ko je sve dolazio gore. Celog dana samo je dvoje, troje stanara ulazilo, a do mog stana se popeo samo naš kurir, koji je oko 22 sata doneo prva izdanja dnevnih novina. Šefu obezbeđenja kažem da proveri kurira, porazgovara s njim i utvrdi šta se dogodilo s pištoljem. Mi smo kurire uzimali bez specijalnih provera, tako da su se pojavljivali i neki narkomani i sitni lopovi, pa sam mislio da je možda jedna od tih priča. Mogao je da se popne, pozvoni na vrata, mi u Brankinom stanu, pišemo Slobi da se opameti, pa ga nismo čuli, i čovek ušao da ostavi novine, video pištolj, stavio ga u džep i otišao. Ta mogućnost mi je izgledala najverovatnija. (…) Kurir je tvrdio da nije uzeo pištolj. Slučaj je prijavljen policiji, ali istraga ništa nije utvrdila.


– Da bi demonstrirali svoju moć, DB je mogao da organizuje jednostavnu operaciju upada u moj stan, da postave prislušne uređaje ili bilo šta drugo, samo da me upozore koliko su jaki. (…) Kao neku vrstu upozorenja mogli su da uzmu i odnesu pištolj ili da ga sakriju ovde negde, u stanu, kako bi sutra, ako zatreba, nekakvom spektakularnom akcijom kod Ćuruvije pronašli tajno naoružanje. Znam kako se to radi, pa, iako nisam sklon paranojama, poverovao sam, a i sada verujem, da je ta varijanta vrlo realna. Izneo sam tu teoriju Tijaniću, ali on, zbunjen kao i ja, ne može da veruje, ne zna šta se događa, a moju priču o DB-u primi vrlo uzdržano. – Dobro, jebeš pištolj… – kažem, jer nisam hteo da mi ta glupost stvara paranoju i odvlači pažnju sa bitnijih stvari. – Kako, jebeš pištolj? Znaš li koliko on košta – zavapi Tijanić. – Koliko? – Dve hiljade maraka! – Dobro, kupiću ti novi, dozvole već imaš. – Zaista sam mislio da je to najlakši i najbrži način da se problem reši. Šta sad? Ni policija ne može da otkrije šta se dogodilo, a ja nemam ni volje ni snage da sedim, gledam u trosed i nagađam šta se krije iza misterije. Nismo uspeli da zaboravimo tu priču o pištolju. Naprotiv, kako su naši odnosi zahlađivali, tako je sve češće sipao neke insinuacije. Kad se sakupilo suviše nedefinisanih stvari koje samo smetaju i koje ja ne trpim – ono, spušten nos, kobajagi nešto pričamo, ali sve mrljavo – odlučim da isteram stvar na čistac. Seli smo u njegov ofis – kafe Tejlor – da vidimo šta ćemo. On me šokira još pre nego što smo utvrdili dnevni red. Insistirao sam da se odluči hoće li ili neće da radi sa mnom.


 – Slavko, vidi – kaže – hoćemo li da radimo zavisi od toga kako ćemo da rešimo neke stvari. – Koje stvari? – Prvo, meni je u tvom stanu nestao pištolj – bubne me tim pištoljem i pričom za koju sam mislio da je zaboravljena. – Zar to nismo raspravili – pitam. – Znaš šta, ja sam se malo konsultovao sa nekim prijateljima iz specijalizovanih službi i svi oni su mi otvoreno stavili do znanja da si mi ti ukrao pištolj – slušam Tijanića i ne mogu da verujem. – Čekaj, čoveče, zar ti, ako sam te dobro razumeo, tvrdiš da sam ti ja ukrao pištolj? – Pa, tako ispada. – Dobro, ali reci mi zašto bih ja ukrao tvoj jebeni pištolj? Prvo, mrzim oružje. Drugo, glup ti je onaj pištoljčić. Imao sam još nekoliko teza, ali ova druga je strašno pogodila Tijanića. – To nije glup pištolj! Uostalom – kaže Tijanić na kraju – zašto ti ne bi mogao da mi ukradeš pištolj vredan 2.000 maraka? Tu me prođe strpljenje za tako bedan razgovor. Ustao sam i otišao. Nekoliko meseci nismo kontaktirali, ali nedavno smo se, ipak, čuli i videli. Pištolj ne pominjemo, a Tijanić ima razumevanja i za dugove koje mu, malo po malo, isplaćujem. Tako je o svom odnosu sa Aleksandrom Tijanićem govorio Slavko Ćuruvija.


 P. Popović


 

Tagovi

Povezani tekstovi