ENU tom pravcu, sa Vladimirom Arsenijevićem i izdavačkom kućom VBZ, kako kaže, upravo sprema „jedan blesav projekat“ – tri knjige kolumni – slovenačke, hrvatske i srpske. Ljudi ga doživljavaju kao dobrog duha bivše države, čoveka s „YU misijom“, nekoga u čijim tekstovima ćete, bilo da piše o ratnim zločinima, tajkunima ili fudbalu, naći potpunu apolitičnost i anacionalnost, nekoga ko je uvek dovoljno inspirisan i pored „hiperprodukcije“ da zabode onaj „feralovski“ prst sa naslovnice tamo gde treba.
– Inspiraciju je, naravno, teško skupljati, pa sam od nje odustao još prije dvadesetak godina. Pisanje je, da ne mistificiramo stvari, posao kao svaki drugi, ili ga radiš pošteno i odgovorno, ili ga ne radiš. Ne bih se kruha najeo da sam sjedio za kompjuterom i čekao tu, kako se zove, inspiraciju. Nisam, naime, još imao sreće susresti novinskog urednika koji bi imao osobitog razumijevanja za nedostatak nadahnuća. Pa kako nije božanska inspiracija, tako taj posao nije ni „misija“. Malo se užasavam te riječi. Ljudi s misijom i božanskom inspiracijom došli su nam posljednjih dvadeset godina stotinu pedeset hiljada glava, pa bih radije nekako da dezertiram iz misije. Stvar je samo u tome da sam ja, hm, pisač, i da mi je domovina jezik, pa me čitaju širom domovine. Nije dakle do mene, nego do sjebane domovine: to je otprilike kao kad bi postojao nekakav jedini čovjek koji pije rakiju u svim bivšim republikama – kaže Dežulović za Danas.
Rođeni Splićanin često je u Beogradu gde ga je dovela, kako kaže, „obična ljudska ljubav, jedna od tih danas tako nepotrebnih i suvišnih stvari“. Još kao reporter Slobodne Dalmacije je neretko tu boravio poslom, pa je za tih nepunih dve i po decenije uočio koliko se Beograd promenio.
– Beograd je izgubio dosta od svog identiteta kozmopolitske megavaroši, zbog čega je nama klincima iz osamdesetih bio balkanski London: ostale su samo kafane i splavovi, ali je iz njih istjerano sve što nije eskapistička zabava. Beogradska kafana nekad je bilo mjesto iz kojega se generirala cijela jedna važna europska kultura, mjesto susreta umjetnika, pisaca, pjesnika, političara, nogometnih trenera, propalica, boema, lezilebovića, šahista, kvartovskih mangupa, švercera, muzičara i novinskih urednika, a danas su tek mjesto gdje se noću pije, a ujutro povraća. Volim ja i to, volim noću piti, volim s Ciganima na Kalipsu u četiri ujutro pijan pjevati radioaktivni turbofolk trash, ali odavno više ne idem u kafane s nadom da ću tamo sresti Vladu Arsenijevića, Borku Pavićević, Peru Lukovića ili Ivana Čolovića. Kafana je pretvorena u beogradski „brand“, ispražnjen od svog istinskog smisla i stavljen na tržište kao ono-što-Beograd-nudi-svijetu, umjesto da bude ono što je nekad bila – ono što svijet nudi Beogradu – primećuje Dežulović.
Jedan od osnivača kultnog, ali pokojnog Feral tribjuna, iako ga je napustio pre deset godina i postao stalni kolumnista Globusa, teško je doživeo njegovo gašenje, pre svega kao čitalac, pa je pišući o tome primetio da je lakše bilo izdavati nezavisne novine „u operetnoj Tuđmanovoj diktaturi nego u šarenoj slobodi europske Hrvatske“.
– Ogromna je prazna rupa svakog jutra na trafici, što god kritičari Ferala mislili i govorili. U takvoj šarenoj slobodi, zapravo prividu slobode, ljudi tu rupu ne primjećuju, pa u nju veselo upadaju kao u zamku, jer je prekrivena šarenim celofanom, lažnom mogućnošću izbora koji eutanazira zdrav razum, onaj živac u slobodnog čovjeka koji kaže: za kurac mi je izbor ako mi ne nudi jednostavnu mogućnost odbijanja. Eutanazija tog živca suštinski je isti medicinski postupak koji su provodile i komunističke dikature, samo što se sada radi o novcu, a ne o ideologiji. Zato sam rekao da je bilo lakše izdavati novine u Tuđmanovoj diktaturi: lakše je ljudima bilo isprovocirati taj nerv i mobilizirati ih protiv političke diktature, jer u korporativnoj dikaturi ljudima izgleda kao da im ništa ne nedostaje. To je onaj fenomen nekad vjernih Feralovih čitatelja koji su odustajali od Ferala jer je bio „previše crn“ i širio „beznađe“. Tako je, naravno, lakše. Na taj samoobrambeni refleks diktatura korporativne moći i računa, to je njen konačni trijumf – kolone zombija u dužničkom ropstvu koji u delta-city-njest-gate-city-one-kurac-palac shopping centrima kupuju nepotrebne stvari, i kojima od svega u tom šarenom svijetu ne trebaju jedino novine što će im govoriti da im ne trebaju nepotrebne stvari- objašnjava.
Pasionirano prati medije, te primećuje da su razlike između hrvatskog i srpskog novinarstva, kao i medijske scene i čitalačke publike sve manje, ali nekih ipak ima.
– Hrvatski mediji, i elektronski i štampani, atraktivnije izgledaju, sami Srbi HTV gledaju kao balkanski BBC, ali to je samo lijepo pakovanje za bolno isprazni sadržaj. Srpski mediji, to sam već negdje rekao, i grafikom i sadržajem izgledaju kao vremenska kapsula iz sedamdesetih ili, u najboljem slučaju, kasnih osamdesetih, ali ta kapsula ima i svojih dobrih strana, od kulturnih priloga – makar petrificiranih u kanonskim zadatostima – do eseja dužih od dvije kartice, ili, šta ja znam, šahovskih problema i karikature, stvari dakle koje su odavno iščezle iz hrvatskih novina. Srbija možda nikad nije imala Feral, možda danas nema Jutarnji list, ali Hrvatska ni danas nema Danas, ili B92, televiziju koja će, uz sve korporativne mane, ipak prikazati nešto poput Brankicinog Insajdera. Što bi rekao drug Tito, prije će Sava poteći uzvodno nego što neka hrvatska televizija prikaže, recimo, serijal od šest epizoda o Oluji i etničkom čišćenju Krajine – objašnjava Dežulović.
Zbirku „Pjesme iz Lore“, sasvim neobično literarno „svedočanstvo“ o zloglasnom splitskom logoru, objavio je skoro petnaest godina posle tih događaja.
– Polovica „Pjesama iz Lore“ napisana je u „realnom vremenu“, ali zbog avanture s Feralom, koji mi je uzimao 24 sata dnevno i davao mogućnost da o „lorama“ ne pišem literarno, već vrlo izravno, tada nisu objavljene. Dovršio sam ih i objavio mnogo kasnije, nakon takozvanog demokratskog prevrata i rušenja iluzija da će nova vlast dostojno sahraniti kosture iz ormara. Do tada sam već putem izgubio i ambiciju da ću Hrvatima i Splićanima vratiti stid u obraze: to je bio više literarni eksperiment anatomije zločinačkog uma, ali i uma tihih „zaštićenih svjedoka“ iz susjedstva koji su taj zločin omogućili. Dakako, reakcije oficijelne kritike bile su pri tom očekivano dobre, jer petnaest godina nakon Lore nije više bilo opasnosti da takva kritika bude doživljena kao čin izdaje: kritičari su mogli hvaliti „Pjesme iz Lore“ i tako za male pare kupiti naknadni javni stid – priča Boris, istovremeno primećujući da zbog svog novinarskog i literarnog (poslednji njegov roman „Jebo sad hiljadu dinara“ upravo je groteska o ratu) bavljenja ratnim zločinima i svakakvim likovima i pojavama u poslednje vreme nema problema sa „dreserima zombija“. Kao ranije. Na turneji nazvanoj „Melodije Bljeska i Oluje“, tok-šou programu i neobičnoj literarnoj večeri istovremeno, sa „feralovcem“ Predragom Lucićem, boravio je od Ljubljane do Užica i svuda je dobro prihvaćen.
Ne vodi kampanju, ali se iskreno raduje srpskim turistima koje ovih dana sreće po Splitu, gradu koji beogradski kafanski teoretičati preporučuju za izbegavanje jer tamo, kako takvi kažu, „za razliku od Rovinja, ima puno ustaša“.
– Nekidan me u ponoć pred kućom čovjek pitao „znam li negde u blizini da radi nekakva poslastičarnica“, i uhvatio sam sebe kako mi je zbog te rečenice, izgovorene pri tom bez nelagode ili straha, nekako istinski drago. I kako je sjebano vrijeme u kojemu ti je za malo zadovoljstva dovoljno što netko negdje može na jeziku na kojemu ga se razumije bez straha i nelagode pitati slučajnog prolaznika gde je jebena poslastičarnica. Što se ustaša tiče – vjerujte mi, jer već duže vrijeme živim na relaciji Split-Beograd – puno više ih je u Beogradu nego u Splitu. Koliko naime pratim srpsku patriotsku štampu, a pratim je redovito, u Srbiji su ustaše i u Skupštini, i u Vladi, i u nezavisnim medijima, predsjednik je ustaša, sve nevladine organizacije vode ustaše, više je ustaša danas u Beogradu nego što ih je u Splitu bilo 1991. Pratite li pak hrvatsku domoljubnu štampu, iznenadili biste se koliko u Splitu ima Srba i srbofila, pa možete bez straha ovamo, među svoje. I da, ima poslatičarnica što radi u ponoć, na autobusnoj stanici kraj Pazara – zaključuje Boris Dežulović, spreman da za koji dan na Mundijalu navija za svoje: „A za koga bi drugo – za Srbiju i Sloveniju“.
Dragoljub Petrović
